Komparativno marihuanarstvo 1

Bio sam jednom, u mlađim danima, malo po Francuskoj, pa sam kako to već ide završio na nekoj fešti s hrpom gostoljubivih lokalaca. Pilo se vino, pivo, motalo, i sve po pe esu. Bilo je tu dvadesetak ljudi od kojih su se mnogi oduševili rakijom koju sam u svrhu sklapanja novih prijateljstava u jednom trenutku izvukao iz ranca (zlatno pravilo: nikud bez domaće rakije). U nekom času su se u kući pojavila i dva lika iz Pariza pa smo nešto ćaskali, otkud je ko, šta radi i slično. I njima se dopala prepečenica. Al onda su Parižlije izvukli iz džepa svaki svoj pis šita i srolali si svaki svoj đonjt, te ih tako individualno i popušili. Ja sam se u sebi zgrozio, al štaš, neka im, samo svojoj karmi štete. Međutim to teško da je bilo reprezantivno za francuski stil. Ostatak ekipe je pušio u đir, što bi mi rekli "normalno", s tim da ne mogu ne primijetiti da Fancuzi šalju dalje sporije nego što je to kod nas običaj, te bi ih lako neki nadobudni balkanski duvaroš optužio za bogartiranje. A ustvari nije, nego samo drugi tempo, a i ima se, pa nema one panike "jebemu neće stić do mene."
S druge strane bare, u Frisku, Ju Es ov Ej, na sličnoj zabavi prišao mi je Brendon i rekao: "Do you share the spliff?" Jer baš smo srolali bili. Skužio sam odmah njegovo pitanje, jer tamo va Amerike je situacija fifti-fifti, neka ekipa ljubomorno puši svoje, dok neki oprezno dijele s probranom grupom kul tipova. Njemu je, kao farmeru uzgajivaču, očito taj izolacionizam išao na kurac pa se zainteresirao za evropske đointlijske navade. Kažem mu, "Da to je normalno pušit u đir" na što se ovaj osmjehnuo te smo zapodjenuli razgovor ugodni uz rečeni džoks. Na kraju je naravno on iz priručne papirnate vrećice izvukao nekoliko mirišljavih cvjetova od kojih smo onda napravili još 1, a ostatak spremili za put.
U Skandinaviji, pričaju mi, nema niti govora o dijeljenju duvke: puši se s ili s rezerviranom grupicom ili maltene u potaji, solo.
Općenito, interesantno je kako u nekim krajevima, i za neke ljude (teško je generalizirati), trava uopće nije društveni događaj. Kod nas je to uvijek nekako više stvar grupe. Ako duvaš sam, lakše postoji vjerojatnost da će te proglasit socijalpatološkim ovisnikom. To bi moglo imat veze s najvažnijim domaćim ritualom konzumiranja psihoaktivnih sredstava: s pijenjem kave. Duvka i kafenisanje mu dođu na isto: sjedi se ukrug, kruži džezva ili džoja, ćaska se, obično se, ko voli, puši i duvan. U oba slučaja bitan je moment druženja i ležerne komunikacije. To bi se svakako dalo usporediti s drukčijim navikama pijenja kave u navedenim zemljama -- Amerika recimo, gdje je normalno zapalit sam sa sobom, je notorna po užurbanom hodanju cestom i srkanju kahve iz plastične čaše. Takva privatizacija užitka kod nas redovito izaziva zaprepaštenje i nevjericu okupljenih ljubitelja kofeina i/ili kanabinoida.
---Jahić