Ministarstvo se preselilo

Ovaj smo blog preselili na novu adresu.

Ako se za 5 sekundi ne nađete na

http://marihuanarstvo.info

kliknite ručno na gornji link.

Živili!
Jahić

Manitua mi!

Barveče

U slučaju da se poželite baviti aktivnostima pušenja bez rizle možda ćete se poslužiti mojom metodom, odnosno bila je to zajednička metoda od Hijavate i mene, no svejedno. Zbilo se to pred par dana u Hijavatinom vigvamu kad nam se nije dalo spuštati s brda po rizle. Nakon prevrtanja svih jelenjih koža, rovanja po velikoj hrpi strugotina od popodnevnoga dubljenja debla ne nađosmo dragocjene papiriće. Poseglo se za priručnim sredstvima u vidu plastike nekad pune pivom, rupa i onda je zamišljeno da na vrh grla ide aluminij pun supstance. Do vraga, Hijavata nema ni aluminija. Odnosno ima, ali u vidu odvratno tvrdih aluminijskih tanjura za roštilj ili slično. Nas dvojica sjedimo za stolom i prstima, kuhačom, zubima, stolom pokušavamo ukrotiti tvrdi komad aluminija i s mukom guramo u grlo boce. Pali se grlo upaljačem ne bi li omekšao, uglavljujemo izgužvanu aluminijsku lulicu, što nije baš bila neka sreća, ali želja je bila prevelika i tako...

Pluća se još nisu ni oporavila, travuljaga je bila ultra loša, to je nevolja kad pređeš tridesetu, onda si osuđen na neke klince koji te zajebavaju i uvaljuju lišće za vrhove, odnosno vrhove pune sjemenka. To otrovno. I shvatili mi polako da nam pod hitno treba još jedna tura. Odmah su počele i dvojbe oko naprave kroz koju smo malo prije dušu iskašljali i u razgovoru se nametnulo jedno zgodno rješenje, neka adaptacija vodene lule. Uočavam veliki tetrapak fruktal od grožđa na stolu. Mahnito pretražujemo podrum kuće u potrazi za nečim što će jednim krajem biti u soku, a drugim puno supstance. Iskopali smo čak neku odvratnu plastiku koja podsjeća na kutiju za bananu (da, ima i to, pitati Jahića), ali prašnjava i smrdi, pa peremo to. Da bi se na kraju vratili opet aluminijskim tanjurima. Hijavata je nekako spretno, nisam ni vidio kako, jer sam od očaja da se opet ne izranjavam tražio škare ili makar kliješta, napravio dugu stožastu cijev koju je ugurao jednim krajem u probušenu kutiju soka, taman da klokoće kad povučeš na otvor. Valjalo je to i napuniti. Bome, puno je bilo. Pušili smo nekakvih 20 minuta, nas dvojica. I taman kad misliš da je gotovo, ono ogromni oblaci bijelog dima izlaze iz otvora i fino ih povlačiš uz lagani vonj soka od grožđa. Neću vam opisivati kako sam se nakon toga osjećao. znate vjerojatno i sami. A sad ajmo, ponovo, play videa s početka.

Napisao: Šetrhend

Komparativno marihuanarstvo 1

Bio sam jednom, u mlađim danima, malo po Francuskoj, pa sam kako to već ide završio na nekoj fešti s hrpom gostoljubivih lokalaca. Pilo se vino, pivo, motalo, i sve po pe esu. Bilo je tu dvadesetak ljudi od kojih su se mnogi oduševili rakijom koju sam u svrhu sklapanja novih prijateljstava u jednom trenutku izvukao iz ranca (zlatno pravilo: nikud bez domaće rakije). U nekom času su se u kući pojavila i dva lika iz Pariza pa smo nešto ćaskali, otkud je ko, šta radi i slično. I njima se dopala prepečenica. Al onda su Parižlije izvukli iz džepa svaki svoj pis šita i srolali si svaki svoj đonjt, te ih tako individualno i popušili. Ja sam se u sebi zgrozio, al štaš, neka im, samo svojoj karmi štete. Međutim to teško da je bilo reprezantivno za francuski stil. Ostatak ekipe je pušio u đir, što bi mi rekli "normalno", s tim da ne mogu ne primijetiti da Fancuzi šalju dalje sporije nego što je to kod nas običaj, te bi ih lako neki nadobudni balkanski duvaroš optužio za bogartiranje. A ustvari nije, nego samo drugi tempo, a i ima se, pa nema one panike "jebemu neće stić do mene."
S druge strane bare, u Frisku, Ju Es ov Ej, na sličnoj zabavi prišao mi je Brendon i rekao: "Do you share the spliff?" Jer baš smo srolali bili. Skužio sam odmah njegovo pitanje, jer tamo va Amerike je situacija fifti-fifti, neka ekipa ljubomorno puši svoje, dok neki oprezno dijele s probranom grupom kul tipova. Njemu je, kao farmeru uzgajivaču, očito taj izolacionizam išao na kurac pa se zainteresirao za evropske đointlijske navade. Kažem mu, "Da to je normalno pušit u đir" na što se ovaj osmjehnuo te smo zapodjenuli razgovor ugodni uz rečeni džoks. Na kraju je naravno on iz priručne papirnate vrećice izvukao nekoliko mirišljavih cvjetova od kojih smo onda napravili još 1, a ostatak spremili za put.
U Skandinaviji, pričaju mi, nema niti govora o dijeljenju duvke: puši se s ili s rezerviranom grupicom ili maltene u potaji, solo.
Općenito, interesantno je kako u nekim krajevima, i za neke ljude (teško je generalizirati), trava uopće nije društveni događaj. Kod nas je to uvijek nekako više stvar grupe. Ako duvaš sam, lakše postoji vjerojatnost da će te proglasit socijalpatološkim ovisnikom. To bi moglo imat veze s najvažnijim domaćim ritualom konzumiranja psihoaktivnih sredstava: s pijenjem kave. Duvka i kafenisanje mu dođu na isto: sjedi se ukrug, kruži džezva ili džoja, ćaska se, obično se, ko voli, puši i duvan. U oba slučaja bitan je moment druženja i ležerne komunikacije. To bi se svakako dalo usporediti s drukčijim navikama pijenja kave u navedenim zemljama -- Amerika recimo, gdje je normalno zapalit sam sa sobom, je notorna po užurbanom hodanju cestom i srkanju kahve iz plastične čaše. Takva privatizacija užitka kod nas redovito izaziva zaprepaštenje i nevjericu okupljenih ljubitelja kofeina i/ili kanabinoida.
---Jahić

Dobar filter

Kad mi neko da vizitku dobro osmotrim jel plastificirana il nije; ako nije, može poslužit kao dobar filter, a podatke je ionako lako prepisat u tradicionalni blokić-adresar: tako si em siguran da će đonjt biti čvrst i postojan kano klisurina, em održavaš živim stari narodni običaj ručnog zapisivanja novih informacija. Jebo blekberije, ajfone, napredne mobitele i palmpajlote! Tako, sasvim usput, kultura marihuanarstva podupire neke pomalo već zaboravljene ljudske aktivnosti. Možda je pretjerano reć da je trava konzervativna, al čitav društveni sklop koji je prati nekako naginje vrijednostima koje postaju tradicionalne: ležerne sedaljke uz razgovor koje često izrode masu interesantnih ideja, sviranje muzike u prirodi, opuštanje uz cjelovečernji film, opuštanje uz cjelovečernju ševu; ukratko: gandža potiče druženje ljudi i jačanje međuljudskih veza. (Naravno, ovdje izuzimam zlo kriminalnog miljea koje je ionako rezultat državne represije, a ne autentični proizvod kulture marihuanarstva.).
Al vidim zabrijao sam, da se vratim kartonu. Htio sam reć da je dobar filter najvažniji dio dobro smotanog đonjta. Ja volim da je malo duži i ne predebeo. Recimo Boško uvijek srola s nekim debelim filterom s rupčagom u sredini pa se svaki put kad povučeš nagutaš duvana, pogotovo ako se puši baš duhan za motanje pa ulete oni jebeni veliki komadi. Osim toga, dobar filter čini druga đoleta čvršćim, pa ga je lakše transportirat na neki kulturni događaj. Pa kad popušiš ispod stabla negdje u hladu prije nego uđeš na koncert/predstavu/film, sam događaj će ti ili postat zanimljiviji i ugodniji (ako ti se sviđa), ili će ti (ako ti se ne sviđa) ranije postat jasno da to šta se zbiva na sceni/stejđu nije za tebe te se možeš bez grižnje savjesti uputit na pivušu. Toliko su eto dalekosežne posljedice dobrog filtera.
--- napiso: Jahić